| < | listopad, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Jer mi se jednostavno pisalo. I to je tako. :D
Svaka sličnost sa stvarnošću je namjerna i nipošto slučajna.
~1991. godina [ne ide baš uvijek kronološki :P]
~ovo je za moj užitak, ukoliko vam se ne sviđa - znate proceduru :D
"Imperfection is beauty, madness is genius, and it's better to be absolutely ridiculous than absolutely boring."
"Dance like no one is watching. Sing like no one is listening. Love like you've never been hurt and live like it's heaven on Earth."
"Those who dance are considered insane by those who cannot hear the music."
"The question isn't who is going to let me; it's who is going to stop me."
"We are all in the gutter, but some of us are looking at the stars."
"I became insane, with long intervals of horrible sanity."
"A day without sunshine is like, you know, night."
— Steve Martin
♥ Bee ♥ Marko ♥ Valentina ♥ Iva; ♥ Mia
*počinjem pisati u trećem licu - valjda ne smeta
*znam koliko je post zbrda-zdola - imala sam toliko ideja a bila sam tako neuspješna u tome da ih pretočim na virtualni papir >.<
Dobra stvar kod Hogwartsa je bio nedostatak roditeljskog nadzora. Svi smo, vjerujem, iskusili rokove i kojekakve kazne. Eh pa, sve kazne u Hogwartsu su bile mačji kašalj naspram onih (ili ih je barem Beatrice tako doživljavala) "Nema izlazaka tjedan dana - kako se usuđuješ odgovarati!?" Ribanje noćnih posuda u bolničkom krilu je bilo mjerljivo, ali opet donekle lakše. Dakle - slobodno bismo mogli zaključiti kako je Hogwarts bio blaženstvo.
Ipak - Beatrice bi sada stotinu puta radije dala svoj čarobnjački dar natrag ili pretrpila tisuće i tisuće kazni - kad bi joj ih netko mogao dati. A upravo u tome je bio problem. Njeni roditelji su nestali. Odnosno - oteo ih je Voldemort. Duboko u sebi je znala da su živi - osjećala je to. Mogli ste to slobodno nazvati intuicijom ili nečim sličnim - ponegdje nepouzdanim. Nije si dopuštala da misli kako su umrli - svaki put bi odmaknula te misli iz kovitlaca trenutnih te se koncentrirala na nešto drugo. Planiranje ljetnog odmora je bilo puno lakše. Oni će biti tu i ponovno će se dosađivati na obali. Ipak - sada će ih više cijeniti. Jer, nikad ne znamo što smo imali dok to ne izgubimo.
Tri metle je bio tipični čarobnjački lokal. U osam sati navečer nikog nije bilo ali to nije omelo Beatrice da sjedne u separe i naruči pivoslac. Madame Rosmerta nije ništa rekla - samo je kimnula glavom te ju pomalo sumnjičavo promotrila. Beatrice se pravila da to ne primjećuje te je nastavila potezati rukave svojeg sivog džempera preko dugačkih, vitkih prstiju. Nekad je lakirala nokte ali joj se sada jednostavno nije dalo. Zanemarila se zadnjih nekoliko dana i to je bilo očito. Čak se niti za tulum nije željela posebno urediti, a nastava i obični dani se nisu spominjali. Kosa u repu, naočale nabijene na nos (mrzila ih je nositi ali radije to nego da ostane slijepa ili joj se dioptrija znatno poveća) i nešto udobno. Desiree bi coktala ali se Beatrice, opet, pravila da to ne primjećuje. Nastavila bi raditi što je radila, potpuno smirena.
Sada neće moći.
Suzdržavala se (iako je i njoj samoj bilo nepoznato zašto) od plakanja. Željela je jecati i plakati sve dok potpuno ne presuši. Iako se čvrsto nadala i vjerovala u to da su joj roditelji živi, postojala je ta sumnja koja je stvarala tjeskobu i tjerala ju u plač. Trebala je nekog da ju uvjeri kako će sve biti dobro a znala je kako su svi preracionalni za tako nešto. Pogledat će ju onim pogledom te, nevoljko, reći ono što želi čuti. Čak niti neće željeti zvučati iskreno. Svejedno im je i Beatrice je to razumjela. Nekad je i ona bila takva. Ali sve se mijenja, zar ne?
I zašto (to se pitanje gotovo sasvim slučajno postavilo u njenoj glavi) održavamo fasadu 'Sve je dobro i sve je za pet' kad se zapravo lomimo iznutra i želimo umrijeti? Zašto ne smijemo dati nekome da nas dotakne? Je li to neki obrambeni sustav koji automatski stvaramo zbog toga što smo već više puta bili povrijeđeni - kao solju dotaknuti na ranu ili na opekotinu? Pokušavamo li biti snažni kad nismo ništa jači od novorođenčeta koje je tek donešeno na svijet? Ili glumimo snagu? Je li nam tako lakše ili je stvar u predostrožnosti?
Pogledala je prema prozoru i zatreptala.
*
Činilo se da svi odjednom znaju tko je ona i što je važno u vezi nje. Mrzila je došaptavanja kud god bi otišla te se više puta izderala na neke 'nedužne' ("Mah, sve ti je to relativno" - kako bi Aidan rekao) trećašice. Pomagalo je što je izgledala kao zombi pa bi one prestrašeno vrisnule te potrčale u drugom smjeru. To joj je barem olakšavalo učenje u knjižnici kad već u Društvenoj, iz istih razloga, nije mogla. Zašto je odjednom sve počelo biti briga? Kako je nestanak njenih roditelja (koji se u međuvremenu pojavio u Dnevnom Proroku) mogao postati sočan trač, ili bilo kakav? Netko očito nije imao dušu, pretpostavila je i odmahnula rukom glumeći da ju nije briga i da ne mari. Ali marila je, itekako je marila.
Satovi Čarolija su bili izuzetno hektični i Beatrice je shvatila kako zapravo uživa u njima. Čarolije su joj oduvijek išle doista dobro te s time nije imala problema. Kadgdje bi nekome pomogla oko inkantacije i pokreta te se vratila naprednim čarolijama koje joj je Flitwick zadavao. Najbolji dio je bilo to što ju je rijetko tko primjećivao. Svi su bili zauzeti svojim poslom i nitko se nije došaptavao, a pogotovo ne o njoj. Bila je još jedan izmoreni, znojni učenik kojem pramenovi kose padaju po licu od napora.
Bila je okružena svojim društvom koje se trudilo ne izbjegavati ju. Dakako da im je to bilo teško - cijelo vrijeme je zračila negativnošću i svi su postajali depresivni oko nje. Ipak - Harper i Edith se nikad nisu odmaknuli ako drugi jesu. Harper je stalno dobacivao neke fore i prijateljski ju grlio, a Edith je bila kraj nje, empatično ju gledala i pružala rame za plakanje. Beatrice to, naravno, nije iskoristila - njeno rame za plakanje jest bio rub kade kad bi šuštanje vode zatomilo njen plač.
Kao i inače - glumila je tu neku hladnoću ispod koje nitko nije mogao prodrijeti, koliko god se snažno trudio. Tog dana su učili neverbalnu čaroliju vatre i vode je bilo kao u priči. Gotovo da nije postojao učenik ili učenica koji nije bio potpuno mokar od gašenja vlastite (ili tuđe) vatre. Beatrice je bila sretna što joj je jedino rub suknje bio spaljen i košulja potpuno mokra. Za kosu se nije moralo niti pričati - bila je povezana u punđu na potiljku - potpuno mokra.
"Beatrice, hoćeš li mi pomoći oko ovoga?" Edith ju je upitala, pažljivo birajući ton. Beatrice je lagano kimnula glavom i zasukala rukave koji su joj se zarolali do ručnih zglobova. Uzela je štapić u ruku i jednim potezom isušila svu vodu s Edithine klupe.
"Eh, hvala. Znaš kako sam nespretna i sve to", nasmiješila se i potapšala Beatrice po mokroj košulji.
"Ne budi smiješna. Savršeno si.. koordinirana."
Edith je prasnula u smijeh a Beatrice zajedno s njom. Naravno da to nije bio pravi smijeh ali bilo je barem nešto. Harper je podignuo obrve te nastavio s forama iako ga je Beatrice već na početku sata zamolila da prestane - nije joj bilo do smijanja. Sada nije rekla ništa - znala je da su prenaglili ali su vjerojatno imali pravo na to. Bila je zombi proteklih nekoliko tjedana i svakako im se morala ispričati zbog toga.
"Iskrene isprike na mojoj katatoniji. Ja..." nije imala ispriku. Nije željela reći 'Ja sam u teškoj situaciji. Roditelji su mi nestali i bojim se da su umrli. Naravno da to prikrivam - ne želim vas mučiti s time. Ili možda žudim za pozornošću i sažaljenjem.'
"Hej, nije bitno", Edith ju je privukla u zagrljaj. "Svi prolazimo kroz teške periode. Tu smo ti, znaš to."
Beatrice je kimnula glavom a Harper također.
"Što znači da te večeras izvlačimo iz Društvene i idemo se napiti u Hogsmeade. Vrijedi proslaviti ovaj petak. Već ga vidim u povijesnim knji-"
Nije dovršio rečenicu - Edith ga je snažno lupila u rebra laktom te se nacerila Beatrice.
*
Bilo je poprilično očito da joj Edith i Harper neće dati da se tako lako izvuče iz 'dogovora' za Hogsmeade. Već su napravili cijelu rutu i proračunali kako će se i gdje opiti. A Beatrice s njima. Znala je kako je to velika stvar s obzirom da Edith alkohol i nije bio tako drag koliko, na primjer, Harperu. I zato je cijenila njihov pokušaj da ju izvuku iz Društvene u kojoj je provodila većinu vremena sada kad su se stvari donekle smirile. I za tu večer je imala plan (Povijest magije i Čarobni napitci) te se dogovora prisjetila tek kad je Edith uskakutala u spavaonicu i počela tražiti nešto za obući. Nije niti zucnula o tome kako tu večer ipak želi ostati u Hogwartsu - Edith ju je prestrašila tiradom o tome kako će ju baciti himerama njenog ujaka ako se pokuša izvući. Beatrice je, dakle, shvatila kako bi joj bilo pametnije da šuti i obuče se.
